Zdravlje

METABOLIČKI „SINDROM X“ I DEBLJINA

Detalji

Objavljeno Ponedjeljak, 12 Listopad 2009 13:34

Hitovi: 5527

Termin METABOLIČKI SINDROM opisuje skup simptoma (bolesti), a najčešće manifestacije 4 najvažnija simptoma su: 

1.) androidni (muški) oblik pretilosti-pretilost gornjeg dijela tijela u obliku jabuke, za razliku     od ženskog tipa u obliku kruške;

2.) dijabetes tipa II-intolerancija glukoze;

3.) dislipidemija (povišeni trigliceridi, a smanjen zaštitni ili HDL kolesterol);

4.) hipertenzija-povišeni krvni tlak; 

Klinička važnost metaboličkog sindroma X je u tome da dovodi do povećanog rizika od kardiovaskularnih bolesti i preuranjene ateroskleroze. Danas se smatra da ovaj multipli poremećaj zahvaća između 20-30% populacije u srednjoj i starijoj dobi. U osnovi ovih poremećaje je poligenska sklonost, prekomjeran unos hrane i nedovoljno kretanja.  

1)    DEBLJINA

Prema statistikama 59% Hrvata ima prekomjernu tjelesnu težinu (gl.obilježja: premasna, preslatka i preslana prehrana)odnosno povećen unos rafiniranih ugljikohidrata i zasićenih masti što dovodi do povećane količine masnog tkiva u organizmu(dolazi do povećanja broja i veličine masnih stanica)  Prema raspodjeli masnog tkiva razlikujemo 2 oblika pretilosti: 

a) jabukoliki - mušk - centralni -masno tkivo je raspoređeno u predjelu gornjeg dijela trbuha, grudnog koša, vrata i lica: 

b) kruškoliki -ženski - masno tkivo je raspoređeno u području donjeg dijela trbuha, slabinski dio i butine-ekstremiteti. 

Centralna pretilost-označava se još i omjerom struk-bok

>0,90 za muškarce odnosno veći od 0,85 za žene (BMI>30 za oba spola). 

Opseg struka kod žena ne bi smio preći 88 cm , a kod muškaraca 102 cm. 

Mnoge studije su pokazale da pacijenti sa centralnim tipom pretilosti imaju povišenu sekreciju kortizola te niske vrijednosti spolnih steroida i hormona rasta što uzrokuje veće deponiranje masti(jače visceralne nego subkutane masti)Isto tako je dokazano da stres aktivira os hipotalamus-hipofiza –nadbubrežna žlijezda i da može uzrokovati hormonalne promjene povezane sa pretilošću. 

2) DIJABETES TIP II ili INTOLERANCIJA GLUKOZE

Ugljikohidrati u višku se u organizmu pretvaraju u neutralne masti što zahtijeva veće količine inzulina. U početku nastaje uvećanje beta stanica endokrinog pankreasa, a vremenom se one iscrpljuju i javlja se šećerna bolest. Debljina je dijabetogeni stres koji dugo traje. U 40 % dijabetičara postoji umjerena ili izražena debljina. Koronarna bolest srca je 2-5 puta češća u dijabetičara. Osoba sa nereguliranom šećernom bolešću u dužem periodu, za 1/3 povećava učestalost koronarne bolesti nego ona sa reguliranom šećernom bolešću.

Inzulin stimulira sintezu masti u masnim stanicama, a ako ga nema dovoljno(dijabetes),povećava se razgradnja mast, odnosno povećava se količina slobodnih masnih kiselina i triglicerida u krvi . 

3) DISLIPIDEMIJA Označava promjene u lipidnom statusu(porast vrijednosti triglicerida a pad vrijednosti dobrog-HDL kolesterola). Ranija formula za lipidni status 5-3-2-1 je modificirana. 

Vrijednost ukupnog kolesterola biti ispod 5 mmol/L 

Vrijednost LDL (kolesterol male gustoće ili «loš») po novom mora biti ispod 2,5 mmol/L

Vrijednost HDL (kolesterol visoke gustoće, zaštitni ili »dobri»)  mora biti iznad1 mmol/L za muškarce, odnosno iznad 1,2 za žene 

Trigliceridi - optimalno ispod 2 oko 1,7mmol/L 

Za osobe sa kolesterolom između 6-6,5 mmol/L može dijeta, a za one iznad tih vrijednosti koji uz to imaju još neki od navedenih simptoma metaboličkog poremećaja savjetuje se terapija lijekovima koji se moraju stalno uzimati (statini). Osobe sa povišenim trigliceridima moraju apstinirati od alkohola uz dijetu nalik dijabetičkoj(ukloniti sve slatko, med, smanjiti unos kruha i tijesta . 

Alkohol deblja jer 1 g .alkohola daje 7 kcal.  

4) HIPERTENZIJA ili POVIŠENI KRVNI TLAK

Četvrti je simptom ovog sindroma. 

Statistički podaci: 40 % stanovnika Hrvatske ima povišen krvni tlak, od toga se liječi 70%,a 11% se dobro liječi. Kod osoba koje nemaju rizik za KVB(kardiovaskularne bolesti) vrijednosti normalnog krvnog tlaka trebale bi biti do 140/90 mmHg, kod dijabetičara ili kod osoba koje već imaju neki od rizičnih čimbenika za KVB poželjni tlak je 130/85 mmHg. Lijekovi za regulaciju tlaka se moraju uzimati stalno, a ne po potrebi. Potrebna je redovita kontrola.  Niži tlak osigurava bolju perfuziju i opskrbu tkiva kisikom, smanjuje se agregacija (sljepljivanje trombocita) i mogućnost nastanka ugruška, te usporava odlaganje kolesterola u žilama. 

U terapijskom smislu savjetuje se:

1.REDUKCIJA TJELESNE TEŽINE 5-10% ili 5-10 kg težine ima povoljan učinak na rizike krvožilne ugroženosti, isto tako ima povoljan učinak na čimbenike zgrušavanja krvi.Umjereni gubici tjelesne težine također izazivaju regresiju lezija na koronarnim krvnim žilama. Značajno smanjuju učestalost infarkta miokarda, ukupnu srčanu smrtnost i totalni letalitet.  

2. SMANJENJE UKUPNOG KALORIJSKOG UNOSA (hipokalorijska prehrana) na oko 1250 Kcal dnevnog unosa) osnovno je za postizanje poželjne tjelesne težine i predstavlja temelj  nemedikamentoznog liječenja metaboličkog sindroma X..U osnovi je promjena životnog stila, koja uključuje i svakodnevnu tjelesnu aktivnost. Bilo bi poželjno posavjetovati se sa liječnikom ili nutricionistom. Nepovoljni čimbenici okoline kao što su pušenje,uzimanje većih količina alkohola i stres mogu ubrzati kliničke manifestacije sindroma. Ako pretila osoba dnevno hranom unosi 500 Kcal manje, tjedno će izgubiti 1/2 kg, odnosno mjesečno 2 kg, što je zadovoljavajući ritam mršavljenja koji ne predstavlja rizik. 

3.DNEVNI PROGRAM FIZIČKE AKTIVNOSTI već nakon 6 tjedana dovodi do značajnog poboljšanja profila čimbenika rizika. Potrebno je najmanje ½ sata, odnosno optimalno 45 minuta kontinuirane tjelesne aktivnosti( prilagođene dobi i zdravstvenom stanju svake osobe)Ukoliko je medikamentozna terapija neophodna ne smije izazivati nikakve neželjene metaboličke nuspojave. Za veoma teške slučajeve debljine(BMI>40) primjenjive su invazivne metode, odnosno kirurško liječenje. Terapija u svakom slučaju mora ići paralelno na više kolosijeka i biti upućena na svaki pojedini uzrok sindroma.  

Autor:  Dr. med. Slađana Divković, dopredsjednica Udruge / Članak objavljen u časopisu Zdrav život, 2007. 

SINDROM KARPALNOG TUNELA

Detalji

Objavljeno Subota, 10 Listopad 2009 12:59

Hitovi: 8872

Karpalni tunel ili karpalni kanal jezične su varijante na istu temu, a odnose se na anatomiju same šake i njenih tetiva, krvnih žila, te živaca. Naime sve one tetive koje omogućuju prstima na ruci hvatanje i dodirivanje prolaze u snopu kroz relativno uzak tunel koji sačinjavaju kosti zapešća s jedne i kruti ligament kojeg nazivamo transverzalni karpalni ligament s druge strane.  

Osim tetiva, kroz isti tunel prolaze živci i krvne žile, čineći na taj način popriličnu gužvu u relativno malom prostoru. Posebnu pažnju u ovom slučaju izaziva živac koji zovemo medijanus i koji kada je pritisnut u svom prolasku kroz karpalni kanal uzrokuje sve simptome ovog sindroma. On je kombinirani osjetilno-motorički živac, te odvodi informacije iz većine prstiju prema mozgu, ali i pokreće neke mišiće šake i prstiju uključujući i palac. Pritisak na njega može uzrokovati više procesa koji izazivaju zadebljanje tetiva, otok u predjelu karpalnog kanala, ili njegovo suženje. Iako danas postoji velik postotak ljudi koji pate od ovog sindroma kod kojih ne možemo sa sigurnošću utvrditi uzrok njegova nastanka, ipak se pretpostavlja da je većina uzrokovana genetski nasljeđenim užim karpalnim kanalom (užim prostorom kroz koji prolaze tetive i živac). 

Uzroci razvoja sindroma karpalnog tunela mogu biti mnogi. Prije svega treba isključiti sistemska oboljenja kojima je sindrom karpalnog kanala samo simptom, poput dijabetesa, reumatoidnog artritisa, traume, tumora ili ciste u tom području, nakupljanja vode u organizmu kao posljedica trudnoće ili menopauze. Nakon njihova isključivanja, najčešći uzrok je svakako preopterećenje tetiva u karpalnom kanalu specifičnim poslovima i sportovima koji uzrokuju njihovo skraćivanje, poput čišćenja, rada na tipkovnici, zidara, dizanja utega, bacačkih disciplina u atletici, ali i masera i fizioterapeuta, te nekih drugih.
 

Dijagnostika sindroma karpalnog kanala poseban je problem. Naime, slične simptome može izazvati i pritisak na izlazišta živaca u vratnoj kralježnici, koje uzrokuju degenrativni ili drugi procesi u vratu. Nerijetko se u svojoj praksi susrećem i sa kombiniranim uzrocima, gdje trnjenje u ruci proizilazi kako iz pritiska na živce u vratu, tako i u samom karpalnom kanalu. Poradi svega toga, adekvatan specijalistički pregled je obavezan, uz koji može biti potrebno učiniti i tzv EMNG, kako bi se utvrdio točan stupanj oštećenja živca. Tek nakon točno postavljene dijagnoze valja pristupiti specifičnom liječenju.  Treba reći da je sindrom karpalnog kanala oboljenje koje se gotovo bez iznimaka pojavljuje samo kod odraslih. Tri puta češće pogađa žene, a pretpostavlja se da je tomu razlog uži kanal u žena, no u muškaraca. Obično pogađa obije šake, ali su simptomi jači u dominantnoj (desnoj u dešnjaka, lijevoj u ljevaka).

Kada su isključeni drugi mogući uzroci specifičnih simptoma (trnjenja, oštrih i tupih bolova, otoka, mišićne slabosti šake), vrijeme je da se pristupi adekvatnom liječenju koje može biti konzervativno i operativno.
Prilikom konzervativnog liječenja danas se upotrebljavaju lijekovi i to najčešće nesteroidni anireumatici (od aspirina, do voltarena, ibuprofena i sl.). U koliko oni ne donesu rezultate, može se primjeniti i liječenje steroidima, najšeće u obliku injekcije na mjesto pritiska (karpalni kanal). Svi ti postupci imaju ograničeno djelovanje i rijetko se primjenjuju sami. Osnov neoperativnog liječenja svakako je fizioterapija.

U svih sindroma krpalnog kanala koji traju više od nekoliko dana ili tjedana jasno se vidi ograničenje kretnji u šaci, što govori u prilog skraćenju tetiva koje prolaze zajedno sa živcem medijanusom kroz karpalni kanal. U tom smislu fizioterapija ima dva osnova cilja. Prvi je smiriti simptome, dok je drugi poboljšati fleksibilnost šake i istezljivost skraćenih tetiva. U tu svrhu danas se primjenjuje kompleksni fizioterapijski pristup koji uključuje elektroterapiju, elektrostimulaciju, zatim ultrazvučno liječenje, pulsnu magnetoterapiju, te posebice laser poradi njegovog biostimulacijskog učinka.

Sve to neizostavno mora biti popraćeno sa kompleksom vježbi istezanja koje se moraju činiti uporno i pod kontrolom fizioterapeuta.  U kućnoj režiji moguće je raditi u samom početku hladne kupke, koje će pomoći da se bolovi i trnjenje, a napose otok smanje. U kasnijoj fazi liječenja, a u zavisnosti od stanja, hladne se procedure zamjenjuju toplim ili izmjeničnim toplo-hladnim, također kombiniranima sa vježbama istezanja. Po smirivanju primarnih simptoma i nakon poboljšanja fleksibilnosti šake, valja krenuti u posljednji korak, te uključiti vježbe za jačanje oslabljenih mišića šake i podlaktice, koje je u pravilu potrebno redovito činiti duži vremenski period po smirivanju simptoma. Valja reći da u kroničnih sindroma karpalnog tunela liječenje traje više tjedana, pa i mjeseci prije minimaliziranja simptoma, ili njihovog uklanjanja.

Strpljenje i upornost pacijenta najvažnija je karika u liječenju. Mora se priznati da u određenom manjem postotku, fizioterapija i lijekovi ne donesu adekvatno poboljšanje. Tada je vrijeme za razmišljanje o operativnom liječenju. U ovom se slučaju operativni zahvat sastoji u presijecanju ligamenta koji čini svod karpalnog kanala, te se može izvesti otvorenom operacijom ili artroskopom. Iako se simptomi mogu izgubiti odmah po opretivnom zahvatu, oporavak u pravilu traje više mjeseci. Osim rijetkih komplikacija, moguć je i trajni gubitak snage u šaci poradi gubitka potpore presječenog ligamenta. Iako nije pravilo, isto je tako moguć povratak dijela ili svih simptoma i poslije učinjenog operativnog zahvata. Zbog svega toga operacija je zaista posljednja opcija u liječenju sindroma karpalnog kanala i to tek onda kada fizioterapija i lijekovi nisu učinili ništa niti nakon 6 mjesci upornih pokušaja.

 

Osim spomenutih metoda liječenja, postoje dokazi na bazi slučaja koji govore u prilog tome da je ponekad dobro učiniti i kiropraktički zahvat kao dodatak ukupnoj fizioterapiji. Statistička su istraživanja potvrdila i da redovito vježbanje joge smanjuje simptome kod već prisutnog sindroma karpalnog kanala, te ju američki kolege preporučuju kako u svrhu liječenja, tako i za prevenciju u rizičnih skupina (manuelnih radnika, te onih za kompjuterskom tipkovnicom, kao i kod nekih sportova).
 

I na kraju, savjet iz svakodnevne prakse. Nemojte se sami dijagnosticirati i liječiti. Greške kod pacijenata koji su to pokušali viđam gotovo svakodnevno. Naročito nemojte sami primjenjivati vježbe čije ste fotografije ili skice vidjeli na internetu ili u popularnoj medicinskoj literaturi. Sve to u pravilu vodi ka produženju ukupnog liječenja.  

Objavljeno: www.scipion.hr/fizioterapija/22.1.2008.
Preuzeto za web Uppt, listopad 2009. izr

NEPRAVILNA UPOTREBA ANTIBIOTIKA

Detalji

Objavljeno Ponedjeljak, 12 Listopad 2009 10:52

Hitovi: 5476

Na godišnjem sastanku američkih liječnika u Hitnoj službi održanom u Bostonu iznesen je podatak da liječnici u Hitnoj službi rijetko prilagođavaju doze antibiotika tjelesnoj masi bolesnika što posljedično utječe na lošije rezultate liječenja te potiče otpornost bakterija na antibiotike.

Naime, zna se da je za uspjeh liječenja bakterijskih infekcija nužno odrediti pravi antibiotik čija doza mora biti prilagođena tjelesnoj masi bolesnika, bubrežnoj i jetrenoj funkciji te ostalim čimbenicima koji utječu na koncentraciju lijeka u organizmu.

Liječnički tim na čelu s dr. Mullinsom s Medicinskog fakulteta iz Washingtona, St. Louis, SAD, istražio je usklađuju li liječnici iz Hitne službe doze antibiotika tjelesnoj masi bolesnika kako je to preporučeno u smjernicama mjerodavnog sveučilišnog Odbora za primjenu antibiotika.

U istraživanje je uključeno više od 1000 pacijenata težih od 100 kg s indeksom tjelesne mase većim od 40 (indeks tjelesne mase je broj koji dobijemo kad težinu osobe izraženu u kilogramima podijelimo s kvadratom visine osobe izraženom u metrima). Također, svim pacijentima je tijekom boravka u Hitnoj službi propisan jedan od sljedećih antibiotika: cefazolin, cefepime ili ciprofloxacin.

Rezultat istraživanja je obeshrabrio, budući da su se navedenim preporukama o usklađivanju doze lijeka pacijentu liječnici u spomenutoj Hitnoj službi držali samo u 9,5 % slučajeva kod propisivanja cefepima, 4,1 % slučajeva kod cefazolina te 1,3 % kod ciprofloxacina.

Spomenutim istraživanjem pokazano je da liječnici u Hitnoj službi vrlo rijetko poštuju pravila o usklađivanju doze lijeka i tjelesne mase bolesnika, a budući da je sve više pretilih ljudi u američkoj populaciji, to je ozbiljan problem.


Objavljeno www.mojdoktor.hr/12.10.09./Autor: Jurica Predović, dr. med.

http://www.mojdoktor.hr/Default.aspx?page=43&article=4563

Za web Uppt, 12.10.09./mv

VEZANI TEKST

 KORIŠTENJE ANTIBIOTIKA

SMRZNUTO RAME (PHS)

Detalji

Objavljeno Subota, 10 Listopad 2009 12:52

Hitovi: 9132

Rame je bez ikakve sumlje ključ kretnji cijele ruke. Imate li bilo kakav problem, bol ili smetnju u tom predjelu, tada će i funkcija cijele ruke biti oštećena. Jedan od najčešćih poremećaja unutar ramenog zgloba, svakako je sindrom koji nazivamo i smrznuto rame, a povremeno se čuju i dijagnoze poput adhezivnog kapsulitisa, ili periartritisa humeroskapularisa (skraćeno PHS).

Sva ta imena opisuju jedno stanje u kojem su kretnje ramena bitno ograničene, a bol prisutna u tolikoj mjeri da otežava ili onemogućava svakodnevne aktivnosti i spavanje. Danas znamo da se u tijeku nastanka samog smrznutog ramena događa proces na samoj kapsuli (vreći koja okružuje zglob i daje mu čvrstinu i elastičnost, te omogućava kolanje zglobne tekućine).

Taj proces je ustvari stvaranje tkiva sličnog ožiljku na samoj kapsuli, čime ona postaje manje elastična, te na taj način priječi normalno pokretanje u samom ramenu.  Bol je uzrokovana prije svega upalom čahure, ali mogu biti zahvaćeni i ligamenti, te tetive u bližoj okolini. Ono što ne znamo jest zašto takav proces počinje, dakle ne znamo uzrok.

Statistika kaže da češće obolijevaju žene od muškaraca, češće dijabetičari od onih koji to nisu. Isto smo tako uvidjeli da obim svakodnevnih kretnji u ramenu može biti riziko faktor za ovu bolest, pa tako svi oni koji ne koriste rame u punom opsegu pokreta, izloženi su većem riziku od nastanka smrznutog ramena. Tako je primjećeno da i kod dužeg nepokretanja ramena kod drugih ozljeda dolazi do razvoja ove bolesti, poput imobilizacije kod loma podlaktice ili šake, pri hemiplegijama ili hemiparezama nakon moždanog udara i tome slično.  

Pa, ipak, najčešće se smrznuto rame događa bez ikakvog vidljivog razloga, čak i kod ljudi koji su redovito fizički aktivni i koji u toj fizičkoj aktivnosti ne pretjeruju. Zašto se to događa, ostaje tajnom za sada.   

Prepoznavanje i dijagnosticiranje smrznutog ramena je relativno lako.  Odmah pri pregledu vidi se ograničenje kretnji u ramenu, uz izrazitu bol pri pokretima, zbog koje pacijent još više štede tu ruku, pa onda i proces napreduje brže. Iznimno je važno učiniti rendgensko snimanje, kako bi se isključili neki drugi procesi u samom zglobu i pripadajućim kostima.  Treba napomenuti da bolovi i ograničenje kretnji u ramenu uzrokuje lošiju funkciju i u vratnoj kralježnici, kao i u mišićno ligamentarnom sustavu oko nje, te je vrlo česta pojava da osim simptoma u ramenu postoje bolovi i ograničenje kretnji u vratu te međulopatičnoj regiji. Tim više ako se zna da ovaj sindrom rijetko nastupa naglo, te da prođe i više tjedana ili mjeseci prije no što se pacijent obrati liječniku za pomoć.  

Glavobolje mogu cijelu priču pratiti kao reakcija na slabu pokretljivost vrata, te na bolove koji ovdje doista mogu biti iznimno jaki. Trnjenje i bolovi koji se prostiru cijelom rukom, samo su odgovor živaca na slabu pokretljivost i upalni proces. Cijelo oboljenje može trajati od nekoliko tjedana do više godina, a sve u zavisnosti od njegova stupnja, te primjenjenog liječenja. 

Ukratko, smrznuto je rame naziv za stanje u kojem je ograničena pokretljivost ramenog zgloba zbog procesa na njegovoj čahuri, što je praćeno iznimnim bolovima, kako u samom zglobu, tako i u vratu, lopatici, te cijeloj ruci. Liječenje izvodi lijekovima, fizikalnom terapijom, te operativno. 

- Lijekovi koji se primjenjuju najčešće su nesteroidni antireumatici i analgetici. Prvima se osim na bol, pokušava djelovati i na upalni proces, sa promjenjivim uspjehom, dok analgetici mogu ovdje poslužiti kao  sredstvo za gašenje požara, jer bolovi mogu biti upravo neizdrživi. Njih, osim u obliku tableta ili intramuskularnih injekcija, možemo primjeniti i kao injekciju u sam zglob. Tada je njihova efikasnost veća, a nuspojave manje.

Često se u obliku injekcije  zglob daju i kortizoni (sintetički hormoni koji djeluju samo na upalni proces). Iako vrlo efikasni u otklanjanju bolova, poradi mogućih ozbiljnih nuspojava, preporuča se samo kratka terapija. -Operativni zahvati kod ovog oboljenja rade se tek onda kada su sve ostale metode zakazale. Čak je i tada potrebna dugotrajna fizikalna terapija ne bi li se funkcija ramena povratila u stanje blisko onome prije početka bolesti. 

 -Fizikalna terapija je ono bez čega nema povratka funkcije ramena u ovom oboljenju. Sve ostalo, poput tableta, injekcija, ili operacije, samo je pomoćno sredstvo, kako bi se upornim vježbanjem, malo po malo, pokreti u ramenu povećavali, a sa poboljšanom funkcijom i bol smanjivala. U tu svrhu koristimo i terapiju ledom u svim oblicima, elektroterapiju, ultrazvučnu terapiju, laser, magnet, a u novije vrijeme i terapiju udarnim valom (ESWT). 

No vježbe su ipak temelj. Njihov je cilj s jedne strane istezanjem povećati elastičnost skrućene zglobne čahure, a s druge strane mišiće osposobiti jačanjem da tu elastičnost i održe. Nije danas rijetkost vidjeti osobe sa smrznutim ramenom kako vježbaju u teretani, niti kako plivaju u bazenu, jer je sve to dio jednog kompleksnog pristupa liječenju ovog oboljenja. A kako ono u većini slučajeva predstavalja djelomičnu ili potpunu nesposobnost za rad, tim je jasnije zašto upotrijebiti sva dostupna sredstva ne bi li se oporavak skratio što je više moguće. Kako je u težih slučajeva bolovima zahvaćena i vratna kralježnica, te su oslabili m

išići lopatice i gornjeg dijela leđa, sasvim je uputno primjeniti i masažu kombiniranu sa manipulativnim zahvatima (popularnom kiropraktikom, jer to može značajno smanjiti bolove.  Vrlo je važno uputiti pacijenta na pravilan način vježbanja, te ga potaknuti da te vježbe redovito provodi i nakon završetka glavnog tretmana  fizikalne terapije. Isto tako je dobro iskoristiti i metode rekreacije koje nam stoje na raspolaganju, a za koje ocijenimo da  mogu ubrzati oporavak. Svjetska iskustva preporučuju već spomenutu teretanu, vježbe istezanja (ili stretching), te yogu, posebno njen dio koji se naziva i hatha yoga, zatim pilates, tai chi, te neke druge vidove fizičke rekreacije.  

U razumnom obimu sve navedeno može i više nego pomoći u liječenju smrznutog ramena. Valja istaknuti strpljenje, jer za potpuni oporavak potrebno je najčešće više tjedana, pa čak i mjeseci upornog vježbanja i terapije. No to je ujedno i jedini pravi put.
Objavljeno: www.scipion.hr/fitioterapija/reklame/22.1.2008.  

Preuzeto za Uppt, listopad 2009.