uppt.hr

Prije svega, ja sam veliki gurman. Ako niste od onih koi žive da bi jeli, kao što je slučaj sa mnom, možda nećete moći razumjeti uzdržavanje od jela. Ako ste osoba koja je gluha na privlačni izgled kikirikija, koja može hladnokrvno gledati bogati kolač, možda ćete biti netolerantni prema nama koji smo uvijek spremni nešto progutati i ustvari prejesti se. Teško Vam je zamisliti kakav je napor disciplinirati se u odnosu na hranu i suočiti se s tim izazovom danju i noću, iz nedjelje u nedjelju. Ja sam ustanovila da je jedini način da se razumije, poštuje i da se suočim sa vlastitim greškama njihovo uspoređivanje s greškama drugih ljudi. Ako samokontrola za neku osobu ne predstavlja nikakav problem, druga mora platiti visoku cijenu za nju. Zapravo, trebali bi se svi prihvatiti takve kakvi jesmo. Mora se ustrajati u svojim pokušajima, sebi ozbiljno kazati ‘Želim ovo provesti, ako ne uspijem, zaista sam slaba!’. Zapravo, željela bih da se bude realan u svojim očekivanjima. Moramo priznati i neku svoju manu, jer ako je iskreno samopoštovanje teška stvar, iskrena je samokritika još teža. Ne možemo očekivati da se učini bilo što u pogledu suvišnih kilograma ili svoga tijela bez snažne odluke da se skinu ružičaste naočale. Meni je izuzetno pomogao moj suprug, doktor, koji je i kreirao posebne vježbe za žene koje pate od prevelike težine. Hvala mu.

Ispričat ću Vam priču o svojoj sestri Ani. Ana je lijepa žena, 40 godina i izuzetno je blaga i ženstvena. Visoka je oko 165cm, krasnih oblika lica, ima prekrasne ruke, ugodan glas i do skoro 109 kilograma. Ako ste sada pomislili ‘Hvala Bogu, moj problem nije tako strašan.’ već stvarate otpor za promjene. Često puta oslabiti 3 i pol kg je teže nego oslabiti 35kg, jer kad trebate izgubiti nekoliko kilograma, uvijek pomislite ‘O tome se mogu pobrinuti u svako doba’ i onda nastavite odugovlačiti na neodređeno vrijeme. Vratimo se Ani. Ona se našla oči u oči s ovim problemom kada je moj suprug, doktor, primjetio vrlo ozbiljno pogoršanje proširenih vena na njenim nogama (a kao i druga rodbina, i on je izbjegavao razgovarati s njom o njenoj debljini, jer smo svi znali da je veoma osjetljiva po tom pitanju).

Međutim, njeno zdravstveno stanje bilo je katastrofalno, tako da kad se palcem pritisne oteklina na nozi, jedan sat se zadržavao trag. Upitao ju je ‘Ana, koliko imaš kilograma?’. ‘Ne znam’, odgovorila je. ‘Ana, kažem ti da si na putu da izgubiš nogu, a možda i svoj život ako se ozbiljno ne suočiš sa svojim problemom. Odmah se vagni.’. Odgovorila je da je upravo jela. Bio je strog i rekao ‘Odmah se vagni.’ Priznala je da ima 109kg i da posljednih 10 godina nije imala nikad manje od 90. Kako je reagirao moj suprug, prestrašila sam se da ćemo izgubiti sve rodbinske odnose jer joj je vrlo strogo rekao ‘Sada kad dođeš kući, napiši 109 na sve strane kuda gledaš, zidove, frižider, vagu, ogledalo, ali, prije toga moraš odmah ići u bolnicu, jer si na granici da izgubiš nogu.

Ana je otišla drugi dan u bolnicu, ostala je mjesec dana, i između drenaže tekućine i bolničke dijete, izgubila je 10kg i doktori su mogli počet liječenje proširenih vena, pronašli su i neke druge indikacije, ali ništa drugo nije bio uzrok za debljinu osim prejedanja.

Ana je bila depresivna u bolnici, jer ograničenje prehrane je silno utjecalo na njeno raspoloženje, tako da je molila muža, mamu da joj donesu nešto za jesti. Naš otac je u to doba završio svoj proces promjene prehrane zbog problema sa zdravljem i razumio ju je. Kada je napustila bolnicu, shvatila je da tek napor počinje. Doktori su joj savjetovali da redovito večernji obrok uzima u roditeljskoj kući jer majka je radial u bolnici kao dijetetičarka. Moj suprug joj je odredio posebne aerobične vježba, a to je bilo vožnja na kućnom biciklu ujutro i hodanje uvečer i svakodnevno vaganje i da ga obavještava jednom tjedno. Kada je tata želio da s njim sudjeluje u šetnjama poslije večere, uvijek je izmišljala neke bolove, govorila je mom suprugu da je to sve nepraktično, zapravo cilj koji je trebala postići bio je za nju beskrajno daleko. Međutim, svi smo nad njom bdjeli, a naročito moj suprug, jer na kraju, zaista nam je potreban netko tko će nas pratiti u našim nastojanjima i rezultatima.

I, jednog dana, Ana je postala iznenađena kad je pogledala svoje noge i nije vjerovala da su to njene noge. Energija je iz nje buktala. Počela je oblačiti neke haljine koje dugo nije  oblačila. Samo u nadlakticama je izgubila 10cm. Tako je brzo hodala u svojim šetnjama da je nisu mogli pratiti ni suprug ni kćer. Ana je izgubila 25kg. Još je uvijek pred njom dugačak put, ali gubitak u težini koji je postigla uz pomoć promjena prehrane i svakodnevnog kretanja i vježbanja, vodili su dofantastičnog rezultata koji joj pomaže na daljnjem putu, jer ‘STEKLA JE NOV OSJEĆAJ SAMOPOŠTOVANJA I SAMOPOUZDANJA’. Naučila je pripremati svoje obroke u vlastitoj kući, a ako slučajno pogriješi, to prihvaća normalno, jer i dalje se može hranit pravilno, svaki dan vozi bicikl i hoda. Povremeno čuje od ‘nekih’ ljudi kako izgleda ‘umorno’, ‘lice Vam ne izgleda tako svježe kao prije’, međutim, ona to uopće više ne sluša. Ja sam uvjerena da je srž Aninog problema bio što nije mogla sebi priznati u što se pretvorila i tek kad je razumjela svoj problem i ugroženost zdravlja, krenula je u promjene.