uppt.hr

Što propuštam dok sam debela?

Da vidimo – propuštam biti lijepa – jer ovakva nisam lijepa I privlačna. Da li je to uvjerenje ili je doista tako? Moje lice – smatram da je moje lice lijepo, ni tijelo se ne uklapa u sliku lijepog tijela.

Što poručuje moje tijelo?

1        ne znam se brinuti o sebi

2        nedovoljno se trudim brinuti o sebi I svojim potrebama

3        ne želim se brinuti o sebi

A to sve me navodi na misao: NE VOLIM SEBE.

Želim voljeti sebe I pada mi na pamet – to se također uči I na tom se planu napreduje iz dana u dan. Mali korak povlači za sobom novi veći korak.

Da li zaista u ovom tijelu živim izolirano od ostatka svijeta? Jesu li moji osjećaji zamrznuti? Koji su to osjećaji zamrznuti? Što mi to nije dozvoljeno osjećati? Mržnju ili ljubav? Da li sam ja sama sebi zabranila osjećati? Je li to uvjerenje “Bit ćeš povrijeđena, osjetit ćeš bol ako nešto osjećaš?”

Mogu li dozvoliti sebi reći: “Volim sebe I prihvaćam se ovakvu kakva jesam” ?

Što to prihvaćam? Prihvaćam – strah me je osjećati, priznati da imam osjećaje, izgovoriti što osjećam. Prihvaćam da hranom stišavam glas u sebi koji mi govori I podsjeća me na to da moj život nije ispunjen dok u njemu nema ljubavi. Da li doista?

Hrana – ovisna sam o hrani – tog dijela sam svjesna – itekako. Hrana je moja droga, cigareta, alcohol, štap, naočale, pomoć, pomagalo, moj prijatelj, moja majka, moj otac, brat, dijete, muž.

Hrana I televizor – kombinacija za debljanje I pasivnost u životu. Najlakše je promatrati pasivne pokretne slike I uz to nekontrolirano ubacivati u sebe velike količine hrane, naravno nezdrave.

Žudim za čipsom. Gledam ga već par dana – stoji kraj blagajne u dućanu I kupila bih ga pod izlikom “Mala je vrećica, mogla bih je kupiti sinu…”

A zapravo žudim za tom vrećicom. Što je u njoj? Ljubav? Kemija koja će u meni napraviti ljubav? Točno znam što I kako će mi činiti. Otvorit ću vrećicu – prvih par listića imat će poseban okus, a onda ću u trenu srediti cijelu vrećicu, bez obzira je li fino ili ne. A onda će ta vrećica početi djelovati: “Tebi se spava, tvoji kapci su teški, jako si umorna, odmori malo..”

Hm, mogu li to sama sebi reći, bez čipsa?

“Helena, prilegni I odmori se kad ti je potrebno, točno u trenu kada osjećaš da to želiš, bez osjećaja krivnje da nekome želiš nešto nažao. A onda kad osjećaš da možeš opet krenuti, onda ustani I nastavi dalje.” Bez čipsa. Ili sa listićem čipsa.

Slušaj svoje tijelo, nemoj ga se sramiti. Ono zna točno što ti u svakom trenutku treba. A opet, navikla si ga na svakojake navike s kojima trebaš poraditi u svoju korist. Zar ne?

Što propuštam u ovom sadašnjem tijelu – propuštam priliku da u ovom trenutku budem fizički privlačna sebi i drugima, da budem zdrava I kvalitetna osoba, te da moj život dobije smisao I da osjetim radost i lakoću življenja.

Helena Cvetković Šlehan, 2004

Draga Helena, nije više s nama, izgubila je bitku sa životom (u veljači 2005.g.), ali njen duh je uvijek s nama jer u ovu Udrugu utkala je svoj dio života........